Svetski dan borbe protiv side – vreme je za rekontekstualizaciju

Autorka: Nina Šašić

Danas, prvog decembra, obeležava se Svetski dan borbe protiv side. Kratkim istraživanjem možete utvrditi da je reč o prvom svetskom danu posvećenom zdravlju, koji se obeležava od 1988. godine. Zato povodom današnjeg dana mnoge zdravstvene organizacije organizacijom događaja ili simboličnim činovima nastoje da podignu svest i nivo obrazovanja o rizicima od prenošenja ili nekom aspektu života sa HIV/AIDS-om. Imajući u vidu aktuelno stanje globalne pandemije, više je nego verovatno da će svako današnje podsećanje imati oblik objava na društvenim mrežama i blogovima. 

Mnoge od ovih objava će skretati pažnju javnosti na statističke podatke o incidenci transmisije HIV-a, o dostupnosti i efikasnosti terapije za ljude koji žive sa HIV/AIDS-om, o zakonskom okviru i sprečavanju diskriminacije nad njima, kao i na obrazovanje šire javnosti i suzbijanje predrasuda. Prema osnovnim principima medicine i smanjenja štete, prevencija je jednako bitna i vredna kao i terapija, pa je tokom proteklih decenija od pojave HIV-a većina napora uložena u vršenje ciljane prevencije transmisije. Druge organizacije će, stoga, svoje napore usredsrediti na obraćanje određenim populacijama koje su prepoznate kao “rizične” ili, manje problematično formulisano, “ključne”. Kako se navodi u jednom naučnom radu, “Prevalenca HIV-a je u Republici Srbiji niska, ali sa tendencijom koncentrovanja među posebno osetljivim populacijama, kakve su muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima, injektirajući korisnici droge, seksualne radnice/radnici, zatvorenici, migratorni sloj stanovništva i sl” (Baroš i Žikić 2006: 71). 

Način na koji je naša kultura konstruisala koncept “rizičnih grupa” neodvojiv je od panike koju je osamdesetih proizveo dominantan diskurs o sidi kao bolesti homoseksualaca. Prve, posve pogubne posledice takve postavke ne moramo s previše truda da tražimo: svi znamo za primere diskriminacije, stigme, pa i nasilja s kojima su se susretali ne samo ljudi koji žive s HIV/AIDS ili se sumnja da ga imaju, već i ljudi za koje se uopšte posumnja da bi mogli biti homoseksualnog opredeljenja. Socijalna epidemiologija AIDS-a je takve prirode da je sida predstavljala u dominantnom javnom diskursu ujedno i razornu i životno ugrožavajuću pretnju po opšte zdravlje (kao nova bolest čiji tačni mehanizmi prenošenja još nisu bili poznati) i posledicu moralno neprihvatljivih poriva i radnji, odnosno sociokulturno “aberantnih” oblika ponašanja koji su činili deo svakodnevice članova tzv. “rizičnih grupa”. Konceptualna povezanost HIV-a i pripadnosti nekoj od ovih, vrlo usko definisanih, grupa pod povećanim rizikom još uvek je toliko sveprisutna da čak i samo testiranje na prisustvo ovog virusa, ili predlog da se osoba testira, mogu biti percipirani kao da nose određene implikacije po životni stil te osobe (da je “promiskuitetna” ili eventualno homoseksualne orijentacije ako je u pitanju muškarac, a ređe i da bi mogla biti osoba koja injektira droge). 

U međuvremenu su učinjeni ozbiljni napori da se neutrališe nešto od stigme, predrasuda i diskriminacije povezane kako sa HIV-om, tako i sa pripadnošću nekoj od grupa pod povećanim rizikom, i sada se čini da ni muško – muški odnos ni HIV/AIDS nisu obavijeni toliko neprozirnim velom panike i moralnog gađenja kao što je to isprva bio slučaj. Ipak, gotovo svi aspekti i aktivnosti u okviru programa smanjenja štete koji su namenjeni prevenciji transmisije HIV-a još uvek su usmereni ka grupama pod povećanim rizikom. Aktivnosti se sprovode u kulturnogeografskim prostorima gde se okupljaju članovi ovih grupa, a sve informacije su prilagođene razumevanju i upotrebljavanju u okviru njih. I to je sasvim smisleno i neophodno. Međutim, postoji jedan aspekt prevencije transmisije HIV-a u kom smo kolektivno, globalno podbacili, i jedna manje očigledna, ali perfidnija posledica te greške. Naime, reč je o tome da i danas, u pokušaju da skrenemo pažnju grupama pod povećanim rizikom kako bi se njihovi članovi čuvali, učestvujemo u konstruisanju koncepta AIDS-a kao pojave implicitno ograničene na te grupe. Poruka koju smo time nehotice masovno slali jeste: ako ne pripadate nijednoj od ovih grupa, ne morate da razmišljate o zaštiti od side, jer vas ona ne može dohvatiti ako niste član neke od grupa pod povećanim rizikom.

Ja danas želim da se osvrnem i na druge, retko spominjane “rizične” grupe: seksualno aktivni udeo stanovništva svih uzrasta, provenijencija i opredeljenja; ova opštija populacija u velikoj meri je zanemarena kada je reč o aktivnostima usmerenim ka prevenciji transmisije HIV-a, do te mere da čak nije ni svesna postojećeg rizika. Primera radi, dok radim na terenu, u kontekstu u kom je pripadnicima LGBT+ zajednice omogućeno besplatno i poverljivo testiranje na HIV i druge polno prenosive bolesti, jedan mladić se raspituje o tome koliko će dugo tu biti mobilna jedinica za testiranje, i ponosno me obaveštava da se testira svaka 3 meseca. Istog trenutka mi se javlja sećanje na jedan razgovor sa heteroseksualnim prijateljem, koji mi nonšalantno saopštava da uglavnom ne koristi kondom, iako znam da povremeno ulazi u neobavezne, jednokratne seksualne odnose sa partnerkama koje je tek upoznao. Uprkos toj činjenici, on sebe ne smatra delom populacije koja je na bilo koji način “u riziku” od infekcije HIV-om: jer ne praktikuje seksualne odnose s drugim muškarcima, ne injektira psihoaktivne substance i nije seksualni radnik. Ovaj moj prijatelj nije neobrazovan; on poznaje načine prenošenja HIV-a i zna da pri svakom nezaštićenom seksualnom kontaktu postoji bar teorijska mogućnost transmisije. Ono što jeste problem je to da u njegovom umu postoji barijera između njega i HIV-a, jer je HIV ograničen na najrizičnije grupe, a on nije član istih, i zato HIV nije nešto što može dotaći i njegovu sudbinu, bar ne neposredno, već samo nešto neodređeno što postoji paralelno sa njegovim životom i utiče na neke druge ljude. U periodu u kom se čini da su u porastu neobavezni, jednokratni seksualni kontakti, u kom postaje sve nejasnije koje su tačno grupe pod povećanim rizikom od transmisije i kako se tačno “kvalifikuješ” za njih, to je vrlo opasna poruka. U gorepomenutom naučnom radu, iako je istaknuto postojanje grupa pod povećanim rizikom, navodi se i da je došlo do porasta seksualne transmisije (u odnosu na transmisiju intravenskim putem), “sa tendencijom rasta i među heteroseksualnom populacijom” (Baroš i Žikić 2006: 58). 

U minulih par decenija, dakle, započet je spor i mukotrpan proces destigmatizacije onih grupa koje su percipirane i određene kao “rizične” u kontekstu prenošenja HIV-a, ali nije mnogo učinjeno da se dekonstruiše sam koncept “rizičnih grupa” – ili, bolje rečeno, da se on rekonstruiše i rekalibrira. Ovde nije reč o upoređivanju; jasno je da su određene grupe pod većim rizikom, ali vreme je da shvatimo da su sve grupe “rizične”. U trenutku kada raste broj potvrđenih transmisija HIV-a u opštoj populaciji, van okvira tzv. “rizičnih” grupa, nekadašnju moralnu paniku, kao i trenutnu konceptualizaciju virusa kao endemske bolesti jasno omeđenih društvenih grupa, mora smeniti društvena odgovornost, a ona nalaže da se suočimo sa činjenicom da svaki nezaštićeni seksualni kontakt nosi sobom određen rizik od transmisije HIV-a i drugih polno prenosivih infekcija. 

Baroš, S. i Žikić, B. (2006). Kvalitativna istraživanja u okviru “druge generacije nadzora nad HIV-om”. Socijalna misao 3